Piše: Magda Peternek
,,Trla baba lan da joj prođe dan''. Ne zamjeram joj, ako se pod tom rabotom ne podrazumijeva gledanje rijalitija ili, još gore, svakodnevno uključivanje u ovaj nižerazredni program. Međutim, ako je baba stara dobra tkalja i ako će time obradovati i sebe i svaki sledeći dan, neka je neka uživa do mile volje. Doživjela je ona svašta u svom dugom životu, bila je njena mašta spremna da mnogo toga ispriča i da podijeli sa drugima.
Nego, lako ću ja za babu, mene brinu i naravno ljute ovi ''babini unučići'' čiji dani, a bogami i noći prolaze u totalnom odsustvu i mašte i želje da se ona i probudi i produbi. Nije plejada takvih, zato što su (kako oni misle) jaki i stabilni, i što čvrsto stoje na nogama, već što nemaju ni sposobnosti ni umijeća da u bašte mašte zasade baš nijedan cvijet, čaroban i lijep. Za takvo nešto, bogami se mora imati, prije svega, ljubavi i osjećaja za lijepo. Bašte mašte traže svijetle duše, svježe i čiste misli, daleke i duboke snove. Takve se bašte zalivaju bistrim kapima sunca koje će uvijek teći, i koje će nepresušno i nesebično napajati nove vidike.
Eh, kako to objasniti onima koji u svojim staklenim baštama bezidejnosti i površnosti gaje samo vještačko cvijeće. Teško, jer njihovi dometi ne idu dalje od onoga čime su ispunjeni. A ispunjeni su suvoparnom dosadom i njenim pratećim klicama.
''Samo ti maštaj'', bio bi odgovor ovih ''tkalja'' besmisla na ono vizionarsko, napredno i kreativno, što posjeduje duh maštovitog čovjeka. Suviše je taj ''realista'' zaglibio u živo blato svakodnevnog gacanja, da bi mu pogledi mogli dosegnuti ,,tamo daleko''.
Kako objasniti tom ukorijenjenom dosadnjakoviću da je život mnogo više od onoga što mu on svojim neznanjem tako grubo i olako pripisuje? Ne može u tom praznom loncu nikada ništa da zamiriše. U njemu nema krčkanja, nema začina, jer njegova bašta je zakržljala mašta. ''Ljudi koji ne znaju da maštaju su kao i oni koji ne znaju za šalu''-dakle dosadni''-rekla je keltska boginja, i ja se od srca pridružujem ovoj činjenici, iako nisam ni neka, a bogami ni keltska boginja. Nemaštovitost ''dasa'' kao i nemaštovitost ''dama'' potpuno isto djeluju na mene. Dakle, vrlo sam odlučno spremna da ih maštovito raspršim u nepovrat. Da ne bi to ipak bilo bolno, oduvaću ih kao balon, ubijeđena da će (a šta drugo), nego pući. Ne leti se, bogami, tek tako, ne baškari se u visinama ako su ti misli u nizinama. Zato se vrijedi prepustiti sanjarenju, traženju, traganju i vjerovanju da se ovaj svijet, a pogotovo onaj u nama, sastoji od duhom bogatih i misli i želja.
Mašta nije iluzija, ona nije niti može biti nešto za čim uzalud tragamo. Ona je zapravo pokretač naše volje da ostvarimo ono što smo naumili i da se na njenim krilima osjećamo sigurnije i srećnije. Ona nas usmjerava i podstiče ka novim stremljenjima, ulivajući i snagu i vjeru da uvijek možemo i bolje i dalje. Smatrati maštovitog za naivnog i zaludnog mogu samo oni kojima je ono materijalno zarobilo osiromašeni duh. Onome koji ne poznaje snagu maštanja slaba je utjeha zadovoljenje površinskim i materijalnim. Samo maštoviti ljudi su kreativni, dok oni drugi dosadno i monotono kreiraju svoje živote.
Zato, dragi moji, u bašte vaše mašte usadite duboke korijene i ne dozvolite da ih čupaju oni čije su misli ogrezle u korovu. Ja znam da mašta može svašta! I ja i moj bič. Jer čovjek bez mašte je kič.
(Autorka je pjesnikinja)